Osjećam se nekako van, van svega. Na dane se osjećam kao da sve promatram iz nečije druge perspektive, kao da je sve igra koju gledam ali mi je svejedno kako će završit.
Ima tu loše, ima loše što živim život kao da ću imat drugi, kao da ću imat priliku ispravit sve greške i ono što ne učinim mislim učinit ću neke druge godine, za nekog drugog života. Haluciniram.
Našla sam se u visinama, gdje nema nikog samo ja i sada, nema naprijed nema nazad samo trenutak je tu, proživi ga najbolje što znaš. Udiši zrak, mozda nemaš sutra.
Iz dana u dan razočaram se u sve oko sebe a najviše u ljude koji su dio tebe. Nekako si toliko razočaran da zapravo misliš imuna sam na njih, nek propadnu, i ne želiš im više dobro. A svaki dan sjede pokraj tebe i upućuju ti te lažne, proklete i otrovne osmjehe na koji ti se želudac diže.
Nekoć sam imala prijatelja i prijateljicu koji su dakako bili par. On se njoj nije sviđao, ona njemu je. On je želio biti s njom, ona s njim nije. On ju je volio, ona njega nije. Ali mu je dala priliku te se zaljubila u njega.
On je otišao na brod, a ona je plakala i tugovala. Zbog težine te udaljenosti vratio se nakon 3 mjeseca, no ona se ohladila i nije mu uzvraćala ljubav kao na početku. Ja sam njega obožavala kao osobu i tada najboljeg prijatelja. Borila sam se za tu vezu više nego za iti jednu svoju, i nisam prihvaćala činjenicu da je između njih kraj. Ona mi je bila duže prijateljica od njega al tada ne i veća. Branila bih ga ispred nje i na kraju uspjela to sto sam željela. Pokušali su ponovno. Skoro svaki dan mi se on zahvaljivao i govorio mi da sam mu najbolja prijateljica i da je sretan što me poznaje. Eto ih, 8 mjeseci sretne ljubavi a gledamo se kao stranci. I onda se zapitam koliko je vrijedno biti dobar u nekim situacijama i koliko se vrijedno boriti za nešto što nije tvoje.
Trenutno je na brodu i vraća se tek za 6 mjeseci, pa ja vas pitam, jesam li toliko grozna osoba što želim da kad se vrati da bude sve isto ali mene ne bude?
Rising up; uzdižem se iznad manjih vrijednosti.